Izlaganje veleposlanika Mertena na ručku Američke gospodarske komore

priopcenje za medije

Dragi Ivane, Andrea i kolege iz Američke gospodarske komore,

zadovoljstvo mi je biti ovdje s vama pri kraju mog trogodišnjeg veleposlaničkog mandata u Hrvatskoj, prisjetiti se proživljenih iskustava te razmisliti o koracima koje bi Hrvatska mogla uzeti u obzir kako bi ostvarila svoj puni potencijal. No, prije no što nastavim, želio bi razjasniti jednu stvar: po mišljenju Sjedinjenih Američkih Država, Hrvatska je uspješna priča…i točka. Smatram da se to ne govori dovoljno često. Mi Amerikanci smo ponosni što vas možemo zvati saveznicima i prijateljima, a vaše smo pridruživanje NATO-u i EU doživjeli kao svojevrsni „povratak kući“. Kao diplomat nisam služio u jugoistočnoj Europi tijekom 1990-ih, ali sam razgovarao s mnogim diplomatima i ljudima koji su tijekom 1990-ih živjeli u ovom dijelu Europe i mnogi su mi rekli da nikada ne bi pomislili da će Hrvatska biti članica NATO-a i EU tako brzo nakon osamostaljenja. Stoga, budite ponosni na to. To su velika ostvarenja, radili ste naporno i zaslužili ste to.

Nadam se da ćete prihvatiti ono što ću sada reći kao prijatelj i zaljubljenik u Hrvatsku. Nakon vaših velikih postignuća tijekom posljednjih 15 ili 20 godina, mislim da postoji još jedan pravi izazov, onaj za koji smatram da je najveća prijetnja s kojom se Hrvatska suočava. To je izazov nedostatka gospodarskog rasta i ekonomskih prilika. Često napominjem da je Američka gospodarska komora ovdje jedna od najboljih s kojima sam do sada radio i to je za vas pohvalno s obzirom na teško poslovno okruženje u kojem djelujete. Mi se nadamo da će se hrvatsko gospodarsko pokrenuti i rasti, no očekujemo nisku razina rasta koja će imati neznatan utjecaj na nezaposlenost i nastavak velikih manjaka u proračunu. Mnogi ekonomisti i poslovni ljudi vjeruju da je potrebno još dosta učiniti kako bi se gospodarstvo dovelo do zadovoljavajućeg stanja, osiguralo funkcioniranje tržišta te osigurala neophodna podrška privatnom sektoru. Ti izazovi nisu proizvod politike ni jedne određene vlade jer su sve one smjenjivale u naporima da provedu neophodne reforme. Pozdravljam korake koje je poduzela sadašnja Vlada kao što je donošenje Zakona o strateškim investicijama i Zakon o ugljikovodicima, te stvaranje Agencije za investicije i konkurentnost. To su važni koraci i prava postignuća. No, kao veleposlanik koji predstavlja zemlju koja bi željela razviti više trgovine i ulaganja između naše dvije zemlje, potrebno je poduzeti više takvih koraka.

Gledano iz moje perspektive, postoje dva ključna gospodarska izazova koja zahtijevaju da Hrvatska odluči kojim putem će krenuti pa želim pojasniti da tu mislim na javni dijalog između hrvatskih građana, Vlade Republike Hrvatske i privatnog sektora. Najprije bih želio govoriti o načinima na koje Hrvatska može ojačati svoje gospodarske izglede privlačenjem više stranih ulaganja visoke kvalitete. Zatim bih volio da se usredotočimo na ulogu dinamičnog privatnog sektora u oživljavanju rasta, a nastavno tome i na teret pretjerano velikog javnog sektora i tvrtki u državnom vlasništvu koje usporavaju Hrvatsku u širenju upravo tog privatnog sektora.

Po pitanju privlačenja visoko kvalitetnih stranih investicija moramo prihvatiti da nijedna zemlja ne može biti ekonomski uspješna bez privlačenja stranih ulaganja. Niti jedna. Strana ulaganja su izuzetno važna za Sjedinjene Američke Države: inozemne tvrtke po najnovijim procjenama zapošljavaju 5,6 milijuna Amerikanaca. Strana ulaganja su isto tako odigrala ključnu ulogu u razvoju Kine, Njemačke, Poljske, Koreje, Čilea i mnogih drugih zemalja. Bez stranih ulaganja, zemlje ne mogu biti ekonomski uspješne. Postoje neki pozitivni primjeri u regiji koji ukazuju u kojim smjerovima možemo razmišljati. Poljska, Slovačka i Latvija su često istaknute kao dobri primjeri zemalja središnje i istočne Europe koje uspješno privlače značajne razine izravnih stranih ulaganja. Sve te zemlje do nedavno nisu imale tako dobru poziciju kakvu ima Hrvatska.

Tijekom posljednjih 25 godina, Poljska je privukla velike američke ulagače, uključujući tvrtku kao što je Amazon, koji je od 2014. otvorio više od 2.000 radnih mjesta u toj zemlji. Rukovoditelji u Amazonu su naveli da su ih na ulaganja potakle poljske konkurentne plaće i zemljopisni položaj u blizini njihovog glavnog Zapadnoeuropskog tržišta. U Latviji su talentirana i višejezična rada snaga, stabilne monetarne i porezne politike, te dobra tranzitna zračna povezanost privukle nekoliko američkih tvrtki.

Američka ulaganja u Slovačkoj su opsežna s trenutno više od 120 američkih tvrtki koje tamo posluju. Whirlpool ima 1.200 zaposlenih i proizvodi 2 milijuna perilica godišnje, što ga čini najvećim proizvođačem bijele tehnike u Europi. U.S. Steel zapošljava 13.000 ljudi i uložio je 1,2 milijarde dolara u Slovačkoj od 2000. godine. Sveobuhvatne strukturne reforme koje je usvojila slovačka vlada od 2000. do 2005. godine, uključujući ravnomjeran porez na dohodak od 19%, navele su Svjetsku Banku da u svom “Doing Business 2005” izvješću imenuje tu zemlju najvećim svjetskim reformatorom u poboljšanju investicijske klime. Slovačka relativno jeftina ali vješta radna snaga, niski porezi, liberalni zakoni o radu, kao i povoljan zemljopisni položaj unutar Europske unije (EU), pridonijeli su da postane omiljeno odredište za ulaganja.

Sve ove regionalne priče o uspjehu imaju nešto zajedničko; sve te zemlje su posegnule za temeljnim ekonomskim reformama kako bi poboljšale poslovnu klimu. Reforme su uključivale poteze poput privatizacije velikih razmjera, stvaranja učinkovitih pravnih sustava sposobnih za pravovremenu provedbu ugovora, ustanovljenja je snažna financijska regulacija, oblikovan moderan porezni sustav, smanjeni su kriteriji ulaska stranih tvrtki na tržište, te povećan fokus na edukaciju građana o poduzetničkoj kulturi. Neke od ovih reformi su bile kontroverzne, neke su bile bolne, ali su dale dugoročne rezultate privlačenjem stranih tvrtki i otvaranjem novih radnih mjesta.

Uz sve priče o postignutom napretku u gospodarstvima koje sam naveo kao primjer, korisno je upamtiti da je preostalo još dosta otvorenih pitanja. Istraživanje tvrtke Ernst & Young o aktivnostima izravnih stranih ulaganja u 2014. pokazuje da su ulagači i dalje zabrinuti zbog uvjeta poslovanja u srednjoj i istočnoj Europi, te predlaže da se glavni fokus u cijeloj Europi usmjeri na smanjenje birokracije, poboljšanje obrazovanja i osposobljavanja u novim tehnologijama, te smanjivanje broja propisa. Mislim da bi se i vi svi danas ovdje složili s time. Ulagači anketirani od strane E & Y smatraju da su ove promjene važne kao podrška nečemu što se smatra sljedećom europskom fazom privlačenja izravnih stranih ulaganja u istraživanje i razvoj, ICT, farmaceutiku te energije/komunalije. OECD-a se također slaže s tim procjenama i poziva na uklanjanje prepreka mobilnosti radne snage, smanjenje administrativnih tereta i barijera ulasku kapitala, dereguliranje profesionalnih usluga i poboljšavanje stečajnih postupaka.

Svima nam je poznato da su neki od tih neophodnih reformskih procesa za privlačenje stranih ulaganja ovdje imali dosta burnu povijest. Privatizacija izaziva negodovanja opće populacije i skeptika proizašlih iz iskustava problematičnih privatizacija 1990-ih. Veliki proračunski deficit s kojim je suočena Hrvatska čini razgovore o smanjenju, ili pojednostavljenju poreznih stopa, teškim prijedlogom. Visoka nezaposlenost zahtjeva značajnu političku izloženost za bilo kakav razgovor o reformi javnog sektora i državnih korporacija koja bi zahtijevala otpuštanja i restrukturiranje. Pa ipak, po mom mišljenju, ne postoji dovoljno rasprava o prednostima koje nose neki od tih teških poteza. Mislim da su te prednosti jasne. Micanjem tereta koji opterećuje i sprječava ulaganja — u ovom slučaju svih prepreka koje čine Hrvatsku manje atraktivnom no što bi trebala biti — stvorio bi se prostor za rast vašeg konkurentnog privatnog sektora, zapošljavanje ljudi te bi se doprinijelo prijeko potrebnim proračunskim prihodima.

Nadalje bi se usredotočio na ključnu ulogu koju treba igrati dinamični privatni sektor u gospodarskom oporavku Hrvatske. Danas javni sektor i tvrtke koje opskrbljuju javni sektor zapošljavaju većinu hrvatskih državljana. To postavlja tvrtke istinskog privatnog sektora, koje se natječu na međunarodnim tržištima te posluje po tržišnim principima, u manjinski položaj. Poznato je iz niza velikih istraživanja da državne tvrtke imaju manju produktivnost rada od tvrtki iz privatnog sektora. Njihova sposobnost učinkovitog korištenja kapitala je niža, i tvrtke javnog sektora imaju veće pojedinačne troškove rada.

S obzirom na navedeno, primijetio sam da javni sektor postoji posvuda u Hrvatskoj. Dominira gotovo svakim većim sektorom gospodarstva. Prema podacima Svjetske banke o SOE (ili Tvtkama u Državnom Vlasništvu), hrvatski sektor je jedan od najvećih među zemljama članicama EU. Imovina u državnom vlasništvu, uključujući imovinu SOE, činila je 68% hrvatskog BDP-a u 2013., što je postavilo Hrvatsku iza samo četiri zemlje u Europi u smislu vrijednosti državnih sredstava. Država je imala u punom ili djelomičnom vlasništvu više od 550 tvrtki. Svjetska banka je procijenila da je od 2008. do 2013., dok je privatni sektor izgubio više od 150.000 radnih mjesta, hrvatski javni sektor zapravo povećao zaposlenost. Nažalost, vrlo malo se promijenilo od objave tog izvješća prije dvije godine. Mnogi ekonomisti smatraju da se jednostavno nije dogodio takav privatizacijski poticaj kakav je Hrvatskoj potreban kako bi prekinula postojeća opterećenja gospodarstva.

Hrvatske državne tvrtke uglavnom posluju loše, ali zahtijevaju velike razine podrške poreznih obveznika. Akumulirani dug državnih tvrtki značajno doprinosi cjelokupnom državnom dugu, dok je većina hrvatskih tvtki u državnom vlasništvu i nadalje posluje s gubicima. Subvencije i vladina jamstva državnim tvrtkama teško opterećuju hrvatski proračun. Mnogi su mislili da će Hrvatska ulaskom u EU, strogim EU pravilima o državnim potporama, te jakim pritiskom za restrukturiranjem državnih poduzeća, stvoriti veći poticaj za reforme državnog sektora. Nažalost, čini se da se to ne događa i tijela u vlasništvu države i dalje istiskuju privatni sektor, ozbiljno ograničavajući ukupnu sposobnost zemlje za rastom i iznalaženjem izlaza iz perioda recesije.

Ponovo, govoreći kao stranac, i nadalje sam iznenađen nedostatkom istinske javne rasprave o ta dva temeljna izazova s kojima se suočava Hrvatska. Kao članica EU koja radi na vlastitoj integraciji u jedinstveno tržište, očekivao bih da će ideja o privlačenju stranih investicija biti opće prihvaćena od strane svih. Kao što znamo, i dalje postoji određeni stupanj otpornosti na “autsajdere” što je, iskreno, prilično zbunjujuće za zemlju koja dočekuje milijune turista svake godine te koja se pridružila najvećoj gospodarskoj zajednici na svijetu. Hrvati trebaju dobro razmisliti o putu na kojem se nalazi Hrvatska te se upitati, obzirom na negativan rast stanovništva u ostarjeloj Europi, od kuda će dolaziti rast kako bi se održali očekivani standardi socijalnih davanja i primanja. Gledajući okupljene u ovoj prostoriji i razmišljajući o svim ljudima koje sam imao privilegiju susresti u gotovo tri godine boravka ovdje u Hrvatskoj, znam da Hrvatska ima vještine, poslovnu sposobnost i konkurentnost za rast privatnog sektora pod uvjetom da ima potrebnu poslovnu i investicijsku klimu. Ono što je potrebno je iskrena procjena potpore javnosti koja vam je potrebna, i od vlade i društva općenito, a kako bi vam se omogućio uspjeh. Nadam se da će ovo pomoći potaknuti takvu raspravu.

Hvala vam što ste odvojili vremena da razmislite o ovim temama, a ja rado odgovoriti na sva vaša pitanja vezana uz ovo današnje izlaganje.